PATRIJARH PORFIRIJE: OD „NAŠ“ SRBIN U HRVATSKOJ DO VUČIĆEV POGLAVAR SPC

porfirije

Ko je novi patrijarh srpski Porfirije? Zašto, izgleda, nije imun na vlast? Kako je uspeo da šarmira hrvatsku elitu? Da li je zaista diplomata u mantiji, pa je za Srbiju možda bilo bolje da je postavljen za ambasadora u Vatikanu, nego što je došao na crkveni presto? Ko je više zaslužan: on ili radikalno krilo u SPC što su najčešći komentari nakon njegovog ustoličenja: ćuti, dobro je, mogli smo i gore da prođemo

Piše Snežana Čongradin

Foto Predrag Mitić

Ono što odlikuje javne nastupe novoizabranog patrijarha Srpske pravoslavne crkve može se sažeti u nekoliko reči u kontekstu ublažavanja tvrdog i izrazito konzervativnog, nacionalističkog i netrpeljivog izražavanja uobičajnog za poglavare i predstavnike SPC: nedovoljno, ali jeste pomak. U odnosu na pozicije direktnog ili indirektnog pozivanja na nasilje prema pripadnicima druge vere, nacionalnosti ili seksualne orijentacije – izostanak takvih poruka javnosti i pravoslavnim vernicima, na samom početku službovanja patrijarha, u određenom delu, može se osetiti kao olakšanje, imajući u vidu značajni uticaj i ulogu koju SPC zauzima u društvu unazad decenijama. Njegovi, takozvani, diplomatski odgovori, međutim, lišeni su onog drugog, najznačajnog dela, koji bi, sa stanovišta ljudskosti, u normalnijim društveno političkim okolnostima, kao određenje, bili čak i elementarni.

U odnosu na pozicije direktnog ili indirektnog pozivanja na nasilje prema pripadnicima druge vere, nacionalnosti ili seksualne orijentacije – izostanak takvih poruka na samom početku službovanja patrijarha, u određenom delu, može se osetiti kao olakšanje, imajući u vidu značajni uticaj i ulogu koju SPC zauzima u društvu unazad decenijama

Pođimo od poslednjeg događaja, obeležavanja godišnjice NATO bombardovanja Srbije. Razumljivo je da se od direktnih političkih naslednika diktatorskog i ratno zločinačkog režima devedesetih, koji danas zauzimaju pozicije vlasti, ne može čuti ni reč o njihovoj i odgovornosti njihovih nekadašnjih šefova za taj tragičan slučaj. Relativizacija, negiranje, čak podsmevanje žrtvama zločina, genocida i etničkih čišćenja, odnosno prikazivanje diktatorskog režima Slobodana Miloševića i pozicije Srbije tokom devedesetih, isključivo kao žrtve zlih „šiptara“, „balija“ i „ustaša“, odnosno Zapada, odavno truje i zagađuje javni prostor i sve dublje gura građane u mrak neznanja sa ciljem skrivanja sopstvene odgovornosti i umešanosti za nesreću. Imajući u vidu takav narativ, onda reči novog partrijarha u kojima ne preovlađuju, gore navedeni, moralno posrnuli stavovi, deluju kao izvestan pomak, odišući pozitivnijim smislom. Izostanak izražavanja saosećanja za žrtve druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju, osuda srpskog zločinstva nad kosovskim Albancima koji su snažno promovisali upravo predstavnici aktuelnog režima, niti se očekuje, a i ukoliko bi nekim nebeskim ili ovozemaljskim čudom, bilo i izgovoreno, to bi značilo da novi patrijarh zaista jeste „novi“, da nije izabran odnosno postavljen na to mesto pod snažnim uticajem države, predsednika Aleksandra Vučića. Odnosno da je skup verskih starešina odjednom doživelo nekakvo preosvešćenje, napravio snažan zaokret i da je crkva preko noći postala jedna sasvim drugačija institucija.

Stoga, preostaje za analizu samo onaj deo u kojem se može prepoznati taj „mali pomak“ u odnosu na teme koje su se ispostavile pred patrijarha na početku zauzimanja najviše pozicije u crkvi. Patrijarh je, naime, doživljaj kosovskog mita potpuno odvojio i prebacio na nebesko sa namerom isticanja i navođenja na ono činjenično – ovozemaljsko, a to je da je više od 100 država sveta priznalo kosovsku nezavisnost, odnosno da se prilično odmaklo u smeru „otuđenja“ od Srbije, iako je uveren da će napori države (Vučića) da to osujete i izvuku najbolje za Srbe i Srbiju. Slično kao sa razumevanjem okolnosti „sa ovog sveta“, kada je reč o, takođe, aktuelnoj temi o istopolnim zajednicama, odnosno nepravednom položaju koji u društvu imaju LGBT, Porfirije zaključuje da bi, sa naglaskom – za crkvu – bilo neprihvatljivo priznanje Kosova, kao što bi bilo nerealno da da podršku zakonu koji se odnosi na ljude drugačije seksualne orijentacije, iako, kako je rekao, razume njihove probleme u važećim društvenim okolnostima.

Koketiranje sa političarima, posebno onima koji su na vlasti, za Porfirija nije ništa novo ili nepoznato

Kao doskorašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski, koji je u Hrvatskoj proveo prethodnih sedam godina, srpski patrijarh je u kontekstu pitanja o Jasenovcu, filmu koji je uz podršku države Srbije, izazvao značajne polemike u javnosti, rekao da se mora negovati sećanje i pamtiti ta tragedija, naznačavajući da se „kao hrišćani moramo boriti protiv zlopamćenja“, odnosno da u toj kulturi sećanja „ne smemo biti zarobljeni bilo kojom vrstom osvetoljubivosti i mržnje“.

Da li je hrišćanski deliti javni prostor i ne koristiti priliku i poziciju da se progovori o žrtvama drugih naroda i ne osudi retorika kojom se služe nosioci vlasti u Srbiji, pitanje je, očigledno, u ovom trenutku, potpuno suvišno, do besmisla, usled očiglednog izostanka i same mogućnosti takvog postupanja.

Imajući u vidu da je Porfirije Perić bio upravo kandidat Aleksandra Vučića, koji je otvoreno govorio da bi najviše voleo da mitropolit zagrebačko-ljubljanski stane na čelo crkve, jasno je da će crkva ovakvim izjavama Porfirija služiti, osim „Bogu i ljudima“, u ironičnom smislu, već i vlasti SNS. Koketiranje sa političarima, posebno onima koji su na vlasti, za Porfirija nije ništa novo ili nepoznato. Naime, njega je kao posebnog monaha prepoznala još Demokratska stranka kada ga je postavila najpre za člana a potom ni manje ni više nego na čelo REM, pa se ime sveštenog lica pominje u kontekstima rijalitija, turbo folka i popularne kulture, odnosno onim društvenim određenjima, neprirodnim i neodgovarajućim za uloge popova. Kada je u to vreme deo javnosti začuđen ovakvom pojavom, upitao Porfirija šta ga kandiduje za tu funkciju, odgovorio je glasio da je to činjenica da uopšte ne gleda televiziju, što je, tumačilo se tada, bio dobar odgovor. Verovatno jer je pitanje o ozbiljnosti i odgovornosti tadašnje vlasti i trendovima koje uspostavlja postavljajući u REM svešteno lice, po značaju prevazilazilo njegove „duhovite“ odgovore.

Na sesijama u Zagrebu, daleko od javnosti, Porfirije je izražavao antiratne stavove, govorio kako Srbi jesu ubijali, ali isto tako ni da drugi nisu bili nevini, da svako treba da osudi svoje zločince

O bliskosti i dugogodišnjem druženju Vučića i Porfirija uveliko su izvestili slobodniji mediji, kako od uticaja vlasti tako i od jasno dokazivih činjenica, pa se time ovde nećemo baviti. Ukratko, reč je o finansijskim malverzacijama u koje je ovaj monah navodno bio upleten, odlascima radikala Vučića kod njega u Kovilj na ispovest još od kraja devedesetih i sličnim pričama.

U kontektu njegovog skorašnjeg pojavljivanja u javnosti, pre nego što je javno uopšte važio za kandidata prvog čoveka SPC, vezuje se, činjenično utemeljeno, afera proterivanja nepodobnih profesora sa Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Naime, krajem oktobra prošle godine, oko 200 profesora univerziteta potpisalo je otvoreno pismo upućeno rektorki Beogradskog univerziteta Ivanki Popović, povodom nezakonitog otkaza koji je Rodoljubu Kubatu uručio Pravoslavni bogoslovski fakultet na zahtev Sinoda SPC. Profesor Kubat je pred Nastavno naučnim većem PBF tražio da se ono izjasni o aferama koje potresaju ovaj fakultet, među kojima su i optužbe za silovanje više studentkinja od strane prodekana za nastavu Vladimira Vukašinovića, kao i kidnapovanje studenta koje je prema njegovoj optužbi naručio vikarni episkop Stefan Šarić. Potom je Kubatu Sinod SPC oduzeo blagoslov da predaje, a na kraju mu je dekan PBF Zoran Ranković uručio otkaz. Porfirije je tada izjavio da odluka Sinoda „nije doneta bez osnova“ te da je njoj prethodilo „dugotrajno anticrkveno i antifakultetsko delovanje“ Kubata.

        U vezi sa navedenim slučajem, vest koja je uznemirila akademsku zajednicu jeste i činjenica da je u toku javna rasprava o nacrtu predloga Zakona o visokoškolskom obrazovanju. Među najbitnijim predlozima, a tiču se konteksta u kojem smo naznačili ulogu patrijarha Porfirija, izdvaja se to da bi novim zakonom trebalo da bude uveden institut blagoslova Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC za upis na studije, zasnivanje radnog odnosa i prestanak radnog odnosa koji bi važio za Pravoslavni bogoslovski fakultet Univerziteta u Beogradu, pa samim tim i za ceo Univerzitet,  čime bi se, očigledno je, ozbiljno narušila autonomija Univerziteta, koja je do sada – bila neprikosnovena. Dva dana nakon objavljivanja „lepih“ vesti za SPC, stiglo je i saopštenje za javnost iz ove verske institucije da je Porfirije u Patrijaršiji u Beogradu primio ministra prosvete Branka Ružića. Uz naglašavanje srdačnosti razgovora i zadovoljstva saradnjom Ministarstva prosvete sa SPC, fokus je stavljen na buduće unapređenje kvaliteta nastave veronauke i položaja veroučitelja. Patrijarh je posebno naglasio i da je crkva izgradila temelje srpske narodne prosvete što je, kako je rekao, krunisala osnivanjem Pravoslavnog bogoslovskog fakuleta.

Njegovi, takozvani, diplomatski odgovori, međutim, lišeni su onog drugog, najznačajnog dela, koji bi, sa stanovišta ljudskosti, u normalnijim društveno političkim okolnostima, kao određenje, bili čak i elementarni

        Prebacimo se, sada na ono što je u ovdašnjoj javnosti manje poznato a o čemu svedoče naši susedi iz Hrvatske, gde je poslednjih sedam godina službovao Porfirije. Neposredno u blizini pravoslavne gimnazije Katarina Kantakuzina, ambasade Vatikana i vojne biskupije u Zagrebu, imao je stan i tadašnji mitropolit Porfirije, gde je dva puta mesečno organizovao takozvani „salon“. Zvanice kod Porfirija su dolazile kod njega na razgovore i druženja, uz meze i piće. Porfirije je bio u dobrim odnosima kako sa tamošnjim predstavnicima kulturne i intelektualne elite, od levičara do liberala, tako i sa katoličkim sveštenicima, muftijom i rabinom. Sa katolicima, muslimanima i Jevrejima viđao se na drugoj sesiji u svom stanu, odvojeno od političara i intelektualaca. Tu i tamo, dolazili su i Srbi kod Porfirija, ali su kao gosti bili u manjini. Na tim sesijama, daleko od javnosti, Porfirije je, kako nam prepričavaju očevici, izražavao antiratne stavove, govorio kako Srbi jesu ubijali, ali isto tako ni da drugi nisu bili nevini, da svako treba da osudi svoje zločince… Javno na takav način nije govorio uz obraloženje da svi znaju kakva je SPC, razume se naznačavajući loš kontekst. S druge strane, za Porfirija su u Zagrebu govorili da je „dobar Srbin“, „naš Srbin“, prihvatajući ga sa uvažavanjem tokom svih sedam godina službovanja.

Ono što se moglo primetiti tih godina u Zagrebu je specifična situacija koja se događala dok Porfirije hoda glavnom zagrebačkom ulicom – Ilicom. Vlasnici lokala koji se nalaze u toj ulici neretko bi izlazili kada ga opaze ne bi li mu se javili i poljubili ruku. Naime, nakon restitucije, pola Donjeg grada u Zagrebu, vraćeno je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a Porfirije je bio taj koji ih je iznajmljivao, pa su mu stoga gazde ljubile ruku jer su od njegove volje zavisili u poslovnom smislu, odnosno produžetka ugovora o iznajmljivanju kao i određivanju cene. Ono što mu se zamera i gde je negativno označen u hrvatskoj javnosti je to što se sumnjiči da je pokrio finansijske malverzacije u ljubljanskoj parohiji, premda je taj paroh, optužen za lopovluk, na kraju završio četiri godine u zatvoru zbog pronevere.

Prilikom zaključivanja o tome kakve društvene i političke okolnosti slede, a imajući u vidu snažan uticaj i upletenost SPC u državne poslove u Srbiji, preovladava utisak da smo kao građani mogli i gore da prođemo, s obzirom na to kakve sve radikalne struje u crkvi postoje. Ali, to je samo subjektivni, kritički nastrojen osećaj, neutemeljan u „onostranom“.

naslovna karakter broj 11