ŠABAN ŠARENKAPIĆ ZA KARAKTER: NOSTALGIJA ZA LJUDSKOŠĆU

saban

Pisac, osnivač Kulturnog centra Damad, pokretač književnog časopisa Mak i magazina Has. Objavio je više knjiga poezije, ali i proze, kao što je Bukvica, Pazarska trilogija, Mazija, za koju je dobio nagradu “Ćamil Sijarić” za najbolji roman u 2009. godini u BiH i poslednji prozni zapis Kvartida koja je ušla u širi izbor za NIN-ovu nagradu

ŠABAN ŠARENKAPIĆ govori za KARAKTER

Razgovarao Fahrudin Kladničanin

saban

Foto: Latif Adrović

Vaš posljednji roman Kvartida nikog nije ostavio ravnodušnim, već je uspeo da nas suoči sa potrebom preispitivanja, strahotom suočavanja i savršenstvom ljudske patnje. Šta je danas ostalo od vaše kvartide i gdje su njene konture, ima li tamo živih ljudi ili je sve pokopano  i vraćeno utrobi zemljanoj?

Onoga kvarta i mahale moga djetinjstva više nema, i od sveg tamo života ostaće samo Kvartida, jadovna slika ljudi krivih bez krivica. Takva, razljuđena, ukopana među korice knjige, mahala će trajati sve dok se ne zapati među ljudima neka nova vrsta okupljanja duša, neka nova forma solidarnog i humanog življenja jedan uz drugoga, jedan za drugoga. Volio bih da iza moje kvartide ostane samo poezija, nepatvorena istina ljubavi. A da jedan san o ljudskoj dobroti i stradanju zauvijek ostane u jeziku i u riječima – tu, gdje inače sve na ovome svijetu živi i traje.

Pišem na tom jedinom jeziku koji najbolje znam i kojemu baš vjerujem, maternjem

Vi ste hroničar jednog grada koji je po mnogo čemu specifičan i autentičan i taj je grad vaša višeslojna preokupacija. Šta se to promijenilo u  centralnom mjestu zbivanja od Pazarske trilogije do današnje Kvartide

Ne bih rekao da sam baš hroničar. Ali ponekad volim zagrebati perom hroničara po ljudskoj duši. Jer tamo je sve, u toj ranici grafitnoga srca. Nikad nisam volio istorijske romane ni priče. Zato sam zavolio poeziju! A poeziju vole oni koji traže izlaz. Ne znam da se išta baš bitno promijenilo, osim arhitekture. Bar ne šta sam lično očekivao da će se promijeniti, uz sve silne prolome i stepene modernosti življenja, jer ljudi koji se bave gradnjom nastambi, znaju šta rade u zadatim uslovima i naslijeđenim stanjima.

Ponekad volim zagrebati perom hroničara po ljudskoj duši. Jer tamo je sve, u toj ranici grafitnoga srca

Grad se uz brda popeo i dignuo se u visine. Nekad je imao puno kuća i krovova, mahala i sokaka, i zato bio jedinstven. Sada ima bezbroj ulica, a i dalje je pridavljen svojim trotoarima. A volio bih da sad grad, i što prije, svojim duhom nadraste rubove kotline. Da se razumijemo, taj duh njegov nije lijen, no je pipav i osjetljiv na vjetrove sa strane. Treba mu malo više vremena da se „otključa iz sebe“. I na dobrom je putu. Ova je kotlina svečudna – topla kad treba, a hladna kad ne treba. I grad nije slučajno baš na takvome mjestu. Mjestu neprestanih izazova, ali i neodustajanja

Da bi se čitao vaš rukopis, čitalac mora da bude opremljen predzanjem kako bi istinski razumio svaku riječ i njen raspored u rečenici. Koji je to jezik i koje su to riječi kojima vi pišete? 

Pišem na tom jedinom jeziku koji najbolje znam i kojemu baš vjerujem, maternjem. Ali se ne dam zavesti i prevariti njegovim tepoljenjem. I svaku tu „moju“ riječ možemo naći u nekom od naših zajedničkih rječnika, u nekoj formi i obliku. A muka me spopadne kad neko zatraži od mene da ispišem taj „rječnik nepoznatih ili manje poznatih“ riječi. Nekad taj „moj“ jezik nazovem i „naški“. Smijao sam se od muke onomad kad sam u novome prijevodu jedne stare dobre knjige, naišao na riječ vrelina umjesto riječi pržina. Pržina je dakle istjerana iz jezika rukom prevoditelja, kao tuđa ili nepoznata, arhaična. Bog ubio takvoga djelatnika!

Nisu bitne propasti država, bitna je izdržljivost dobrote ugrožene njihovim štetočinstvima

Često se kaže kako je nostalgija – emocionalna ucjena, a ja učitavam u vašim rečenicama određenu nostalgiju – da li je ona usmjerena prema ljudima, gradu koji se mijenja, državi koja odavno ne postoji, nekom novom ambijentu koji nas okružuje? 

Ako je prema ičemu usmjerena, upućena je prevashodno prema ljudskosti. Život se mora čitati kao čista promjenljivost materije i duha – sa ljudima, gradovima, ambijentima, okruženjima. To je neminovnost. I tu nema ničega strašnog. Ali najstrašnije se događa u našim dušama, kad one smalakšu od zla. Kad duše napuste čovjeka prije vakta, pa čovjek luta svijetom prazan, ništavan kao krpa na vjetru, šupalj i živ. To nam se dešava. Odseljavaju se duše iz tijela. Sklanjaju se u neko drugo vrijeme, i čekaju tu našu novu priliku da se valjda ponovo mi sami rodimo u dobroti. Nisu bitne propasti država, bitna je izdržljivost dobrote ugrožene njihovim štetočinstvima. Svejedno bile one male ili velike, uvijek su države nadmoćnije od svoje radnosposobne množine. A one se najviše boje nekog svoga pojedinca, neposlušnika, građanina kojemu se ne može oduzeti pravo na misao. Obožavati slobodna čovjeka, nije nostalgija. To je pokušaj povratka na početke ljubavi.

CEO INTERVJU SA ŠABANOM ŠARENKAPIĆEM ČITAJTE U MAGAZINU KARAKTER, KOJI JE NA KIOSCIMA

naslovna karakter broj 11

 

Share