SINIŠA ŠKARICA ZA KARAKTER O NOVOM TALASU: ŠTULIĆ, MLADENOVIĆ, IDOLI, ELEKTRIČNI ORGAZAM…

U Drugoj Maci Enca Lesića otkrio sam neke nove zvuke beogradske alternativne scene Idole, Šarla akrobatu i Električni orgazam uskoro upakirane u antologijski Paket aranžman

SINIŠA ŠKARICA, najveći muzički urednik na jugoslovenskim prostorima, ekskluzivno govori za KARAKTER

siniša-škarica

Piše Željka Zebić

Talasanje Novoga vala u Dubravi spremno je dočekano ina samom početku 1980. Prvi albumi koje sam potpisao bili su prvijenci Azre i Pekinške patke, ali je Titova smrt odložila njihovu kampanju

Važite za čoveka koji je među najzaslužnijima za Novi talas osamdesetih, muziku koja se i danas izuzetno sluša, o kojoj se piše i govori.

Talasanje Novoga vala u Dubravi spremno je dočekano ina samom početku 1980. Mislim već u siječnju, imenovan sam prvim rock urednikom u diskografiji bivše države. Prvi albumi koje sam potpisao po novoj sistematizaciji radnih mjesta bili su prvijenci Azre i Pekinške patke.Titova smrt odložila je njihove izlaske, odnosno kampanju za ljetne mjesece. Na jesen je došlo snimanje Dugmeta. Prateći ih kroz gotovo tri mjeseca – za to vrijeme preselivši u beogradski Union i preživjevši Stotu, – u Drugoj Maci Enca Lesića otkrio sam neke nove zvuke beogradske alternativne scene Idole, Šarla akrobatu i Električni orgazam uskoro upakirane u antologijski Paket aranžman. Ostalo je kako se to kaže povijest.

Jedan od prvih koji je svoju zanesenost melodijom i akordima uspio povezati s pjesničkom erudicijom, zarazni beatlesovski pop i nadahnute dylanovske metafore, bio je Džoni Štulić

Kako ste uspevali da prepoznate kvalitet i ono što će biti dobro primljeno kod publike, bez obzira na vrstu muzike? Jesmo li tih godina zaista prekrasno i slobodno živeli, ili je sve to bila zabluda?

Istini za ljubav prilično lako. Muzički urednik se ne postaje diplomom, ne postoji fakultet za takvo što. Za to se odgajate. Kad sam se kao desetogodišnji dječarac susreo s prvim pločama američke popularne glazbe koje je dobio moj najbolji školski prijatelj Đorđe Nikolajević, poslije smo zajedno osnovali prvi rock ‘n’ roll bend u gradu, u Dalmaciji, “električarske” Magnete. Kada smo potom počeli intenzivno slušati glazbu, sada govorim u množini, važni su nam bili melodija i akordi, ne i tekstovi. Dobro nećemo banalizirati, važnost teksta rasla je s našim godinama.

Jedan od prvih koji je svoju zanesenost melodijom i akordima uspio povezati s pjesničkom erudicijom, zarazni beatlesovski pop i nadahnute dylanovske metafore, bio je Štulić i njegova Azra.

I da, tih godina, kako 60-ih, tako dalje 70-ih i naročito 80-ih, živjeli smo zaista kako kažete “prekrasno i slobodno”, ali naivni i nesvjesni vlastitih zabluda i onoga što će nas uskoro dočekati.

Preferirao sam glas iznimnog pjevača kakav je bio Massimo Savić, u odnosu na Milana Mladenovića koji je živio na sugestiji interpretacije; bliži mi je bio narativ duhovito-toplih short stories Sexona i Karajlića, nego Mladenovićeva atmosfera sirealnih slika

Da li Vam se dogodilo da ne prihvatite da budete urednik na nekom albumu pa i da ga objavite, a da ste kasnije pomislili da je to trebalo da prihvatite?

Pitate me za tipične izdavačke izazove. Govoriti o odbijenima, lakše mi je nego odabrati najbolje, naprosto zato što ih lako mogu pobrojati, točnije mogu ih nabrojiti na prste jedne ruke. Jugoton nije bio u poziciji uzeti sve. Da, odbili smo Tutti Frutti. Neni Ninčeviću i Tomi Mrduljašu, jednom ili obojici, ne sjećam se više, rekli smo da narativ benda i intonacija pjevača, riječ je o Ivi Amuliću, podsjećaju na već etablirane Bajagu i Instruktori. O odbijanju Lune doznao sam iz njihove fine nedavno objavljeneknjige “Ogledalo Lune”. Priča o Katarini II i Dorian Grayu u biranju ili-ili, odnosno o EKV i Zabranjenom pušenju, kada su oba benda snimali u Zagrebu u istom studiju SIM Vladimira Smoleca, pomalo su nategnute, jer ni u jedno slučaju to nije bio razgovor s Milanom Mladenovićem, odnosno članovima benda, već s njihovim emisarima na bazi demo snimaka. Sam sam inače preferirao glas iznimnog pjevača kakav je bio Massimo Savić, u odnosu na Mladenovićev koji je živio na sugestiji interpretacije; bliži mi je bio narativ duhovito-toplih short stories Sexona i Karajlića, nego Mladenovićeva atmosfera sirealnih slika. Jedan od bendova s kojim nisam našao zajednički jezik – a bilo je želje! – su Kiki Lesendrić i Piloti, a drugi za kojeg mi je žao što nikad nije pokucao na naša vrata bio je Lačni Franz.

CEO INTERVJU SA SINIŠOM ŠKARICOM ČITAJTE U MAGAZINU KARAKTER, KOJI JE NA KIOSCIMA

Siniša Škarica je u ekskluzivnoj životnoj priči još govorio o svom detinjstvu u Šibeniku, studijama u Beogradu i Zagrebu, svojoj muzičkoj karijeri, dolasku u Jugoton, ko je za njega najveća zvezda, te otkrio ko su sve njegovi beogradski prijatelji, koga danas sluša i čita, kakva je danas muzička scena, čime se danas bavi

galeb-nikacevic

Share