Zajedničko nam je da u zemljama u kojima živimo u posljednjih tridesetak godina nije bilo nijednog značajnijeg kriminalca, ubojice, dilera i psihopata koji istovremeno nije bio i veliki patriot, zagovornik vladajuće stranke (ili neke još desnije, ali uvijek nacionalističke opcije), prijatelj nekoga, ili svih ministara, i rado viđen gost na predsjedničkim prijemima
MILJENKO JERGOVIĆ, najveći regionalni pisac, u svojoj stalnoj kolumni za magazin KARAKTER
Najprije je bio navijački vođa – što je na Balkanu, u ovoj naknadnoj Jugoslaviji, vrlo visok položaj, malo ispod vladike i malo iznad akademika – dobar prijatelj i blizak saradnik političke i nacionalne elite, da bi se zatim, u nekom za nas vazda tajnovitom preobražaju, pretvorio u samog đavola. Čovjek ima odlično ime i prezime, kao da je izašao iz onih sveobuzimajućih, velikih romana Mihaila Lalića, zove se Veljko Belivuk. Ne biramo gdje ćemo se ni kod koga roditi. Ne biramo ni kako ćemo se zvati, premda ima svijeta koji promijeni ime i prezime, ali za mene to nikad nije bilo rješenje. Mogu samo osjetiti određenu zavist prema nekome kome je dopalo zvati se Veljko Belivuk. Ne ulazim u to što je čovjek dalje činio sa svojim imenom i prezimenom.
Zanimljivo je, međutim, da je u poslu kojim se on bavio nužno imati umjetničko ime. Tako je to u Beogradu i u Srbiji. Veljko Belivuk, koji je mogao biti čuveni fizičar u Ženevi, na Cernu, mikrobiolog i koautor najefikasnijeg cjepiva protiv korone, koje bi se po njemu zvalo Steppenwolf, sljedeći srpski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor grandiozne lirske proze od tisuću stranica, koja se odvije u jednom danu, u kupeu voza koji kroz vrijeme putuje prugom od Bara prema Beogradu. Ili je, rekli smo, u najsretnijem slučaju po sebe mogao biti partizan progonjen od svih, u romanu Mihaila Lalića.
CELU KOLUMNU MILJENKA JERGOVIĆA ČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANJU MAGAZINA KARAKTER, KOJI JE NA KIOSCIMA
